Možda najlepša pesma srpske poezije, Santa Maria della Salute, Laze Kostića 9. juna 2009. slavi svoju stogodišnjicu.
Nesrećna ljubav
Njemu je bilo već 50 godina, njoj tek 20. Lenka Dunđerski bila je ćerka najimućnijeg Srbina u Vojvodini, Laze Dunđerskog. Iako nisu bili bliski po godinama rodila se obostrana ljubav. Lenka je bila opčinjena slavnim pesnikom, a on njenom mladošću i lepotom. Ipak, u pedesetoj godini čak se i odvažni Laza Kostić plašio da započne nov, uzbudljiv, zaljubljen život sa trideset godina mlađom devojkom. Umesto romanse, cvetalo je prijateljstvo. Usledile su zajedničke vožnje kočijama po gradu i slušanje klavira. Shvatajući da je razlika u godinama isuviše velika i da je takva ljubav prosto nemoguća, Laza beži u manastir Krušedol. Na predlog njenog oca ženi se bogatom naslednicom Julijanom Palanački iz Sombora, a te iste 1895. godine umire Lenka u svojoj 24oj godini.
Zvanično je prihvaćena priča da se Laza oženio bogatom somborskom miradžikom, samo da bi nekako zaboravio Lenku, dok je ona u kratkom roku preminula u Beču od tifusne groznice. Ipak, nezvanični podaci tvrde, da je Lenka preminula pri abortusu, koji je sprovođen u Beču, a da je priču o tifusnoj groznici iskonstruisala porodica, kako bi se izbegla sramota i kako bi devojačko ime ostalo neukaljano. Lenka je potom sahranjena u porodičnoj grobnici Dunđerskih u Srbobranu.
Laza je za Lenkinu smrt saznao na bračnom putovanju u Veneciju, gde između ostalog posećuje crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute). Upravo od trenutka Lenkine smrti i susreta sa grandioznom lepotom crkve Laza Kostić će 14 godina u sebi nositi ovu pesmu, sve dok nije dobila puni sjaj i postala oproštajna pesma, jedna od najlepših u srpskoj poeziji.
Fatalna sudbina
Kostić je imao nesreću da se pod starost zaljubi beznadežno u nedostižno. Pre te fatalne ljubavi, prva njegova važna ljubav za koju istoričari znaju završila se smrću devojke, 1862. godine, kad je Kostić imao 21 godinu. Sledeća se udala za drugoga, a treća za trećega. Izgleda da su one, ili njihove majke, na vreme shvatile i razmotrile prirodu ovoga genija, i utekle stabilnim ljudima, možda malo bezbojnim, ali postojanim.
Lenka i Juca, Kostićeva supruga, ne mogu se porediti bez opasnosti da se jednoj ili drugoj ne nanese neka nepravda. Kad su se venčali, Julijani Palanački je bilo 46, a Lazi 54 godine. Julijana je svoga raspuštenog genija prvi put ugledala u nekakvim svatovima, i otada ta začarana devojka više ništa nije videla do njega, iako ga je srela 25 godina pre njihovog venčanja. Dotle je energično odbijala prosce, koji su jurišali na miraz, a nikome nije govorila koga to ona čeka. U braku između Juce i Laze ne može se reći da nije postojalo naklonosti, ali ljubavne strasti zasigurno nikada nije bilo. Juca iako je bila predobra žena, nije mogla da nadomesti Lenku i njeno užasno odsustvo.
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Santa Maria della Salute važi za najlepšu ljubavnu, elegičnu pesmu Laze Kostića. Nastala 1909. godine, sada 9. juna, slavi svoju stogodišnjicu. Laza ju je nosio u sebi punih četrnaest godina. Ona je izraz ljudskog pokajanja, proizašla iz intimne drame ostarelog čoveka, koji pred kraj života preispituje sebe, svoje principe, strahove, nadanja i postupke.
Ona se može razumeti, samo ako se razume život Laze Kostića. Njegova društveno neprihvatljiva ljubav prema 30 godina mlađoj devojci i njegove intimne misli, koje su na čistom francuskom jeziku ostale zapisane u ličnom dnevniku, u kome stoji: “Znate, za mene L. nije sasvim mrtva…ona dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi. To baš ona bude tu. Ona udesi san. Ona uđe u moju pamet, moju dušu za minut jedan, i iziđe iz nje sa snom.”
Pesma počinje obraćanjem pesnika Gospi od Spasa u čije ime je podignut hram. Bogorodica je svetost, “majka sveta”, blažena i vrelo milosti. Ushićen lepotom hrama on traži oprost za sve svoje grehe. Njegov greh je dvostruki: napisao je 1879. godine pesmu Dužde se ženi, u kojoj govori o zidanju istog hrama i žali za posečenim dalmatinskim borovima koji se u njega ugrađuju; i kao drugo, šest godina ranije, 1872, pisao je negativno o kultu Bogorodice u katoličkoj veri.
Posle ovakvog uvoda, pesnik pravi zaokret i počinje da ispoveda sebe i svoju intimu. Govori o svom stradanju, čežnjama i nadama koje je gruba stvarnost sasvim poništila. Međutim, za sve muke koje su ga zadesile, krivicu vidi u sebi. Od ovog trenutka pesnik u slikama, nudi slike svojih patnji i promašenosti. Saznajemo da je sve počelo sa iznenadnom pojavom mlade žene, koja je zauvek ušla u njegov život. On ispisuje hvalospev njoj i njenoj lepoti, sa njom je došla svetlost, ali su došle muke i patnja. Ona je zlatna voćka koja je sazrela kasno. Njena mladost i njegova starost našli su se u vreme kada jedno isključuje drugo. U njemu se sukobljavaju razum i osećanja. Razum će na kraju nadvladati srce i pesnik će se povući, a ona umire.
Dok pesnik stoji pred hramom, pred likom Bogorodice, shvata da je u njemu još jedan hram. To je hram podignut na uspomenama, hram na sećanjima na Lenku. Preko hrama se dakle uspostavlja veza sa nebeskim, momenta kad počinje približavanje jave i sna. U tom snu oni su kao muž i žena – čulno se nije ugasilo, s tim što je ona sad starija od njega; ne po godinama već starija po smrti. Oni imaju i decu – njegove pesme su im deca.
Pošto ona pripada onostranom svetu i odatle pristiže u njegove snove, on u njenom javljanju vidi znak da treba da joj se pridruži. Tu se pesnik ne plaši smrti, on je čak priželjkuje, jer tamo je raj u kome ona obitava.
U tom susretu on već vidi neslućenu sreću i uskrsnuće ljubavi koja je toliko jaka i sveprožimajuća. Ljubav za divljenje i za večnost.
Procitala sam pesmu,a sad pomocu ovog sajta pisem maturski rad iz Srpskog jezika…. Pesma je prelepa ali na neki nacin i tuzna… Nemoguca ljubav zbog godina…. To je strasno…. Postujem tudja misljenja.Verujete li da moja majka ima 44 godine i zna celu pesmu “ Santa Maria della Salute “ ???!!!